Piše: Tomica A. Milović
U sedmoj sam deceniji života. Blizu kraja. Blizu „crne fuge”. Vidim cilj na koji ću, sigurno je to, stići. Malo ranije ili malo kasnije, ali eto me tamo kuda sam se zaputio u času rođenja. U trenutku prvog plača. Eto me na zbornom mjestu svakog ljudskog stvora. U vječnoj, vanvremenoj luci. Tamo gdje čeka mirna ili paklena ložnica. Spokoj ili nespokoj, zavisno od toga šta zaslužimo ovdje. Na ovozemaljskom prostoru.
Kaskajući prema „crnoj fugi”, sve više žudim da od moje otadžbine i domovine, od moje Crne Gore, uzmem što više. Da se nahranim i u sebi pohranim što više otadžbinskih darova. Onih darova čiji „potrošač” sam bio dok hodih njenim kamenom. Po njenom, nekada junačkom i čojskom bedemu. Ne želim da Crnu Goru ostavim ovdje, već da je preselim na nebo, među zvijezde. Da je preselim na presto izvora vječne svjetlosti, kojom se pjane nebeska pokoljenja.
Snovi o Crnoj Gori kao prestolu nebeskom iluzorni su. Jer, ona se danas naglo gubi iz svog, nekada divnog spasa. Venu joj cvjetovi slave, ponosa i časti. Hroniku njene časne prošlosti odnose olujni vjetrovi ludila i zla, pojedinačnog i kolektivnog beznađa. U Crnoj Gori danas na sceni je, ne početak kraja istorije, ali početak kraja vremena njenog tradicionalnog istorijskog trajanja svakako. Sa tankom nadom da će se ono obnoviti.
Ni u jednoj istorijskoj čitanci nijesam pročitao ništa što bi ličilo današnjoj crnogorskoj stvarnosti. Naročito ne ovoj koju gledamo, slušamo i trpimo u 2020. godini. Ovo je najcrnja Crna Gora. Nije ni pod Turcima, ni pod Austrougarima, ni pod Italijanima, već formalno slobodna, pa opet najcrnja. Kičmeni stub njene tragedije predstavlja podjela na „naše” i „njihove”. „Naši” treba da uživaju u životu. Da imaju sva prava, ali nikakve obaveze. Sem da kradu, lažu, podmeću, prebijaju „njihove”⌠Da im lome kosti, odbijaju bubrege, smanjuju sluh, očni vid⌠da ih dave pritiskom koljena na vrat. „Njihovim” treba iščupati jezik, izbrisati ćirilicu, slomiti tri prsta kojim se krste. Opoganiti im vjeru, porte, oltare, zvonike⌠Utuliti im „svijeće za žive”. Gašenje onih „za mrtve” nije obavezno. Svi „njihovi” su, to stalno naglašavaju, neprijatelji naroda i države. I izdajnici „naših”. Oni predstavljju organizovanu kriminalnu grupu, u produženom trajanju, bez ograničenja. Zato moraju boraviti u tamnici najmanje sedamdeset dva sata. Dok inkvizitorski sud „naših” ne odluči drugačije. I donese osuđujuću presudu.
Danas je Crna Gora ukleto i prokleto gnijezdo neslobode, nepravde, diskriminacije. Njome vlada policijsko-vojna hunta, kojom komanduje ekstra-diktator, crnogorski
Pinoče –
Milo Đ. U takvoj državi lobanja svakog pojedinca (i „našeg” i „njihovog”), nalazi se na žrtvenom panju. Čeka se samo trenutak kolektivne egzekucije. A taj trenutak, čini se, nije daleko. Ukoliko Svevišnji, u poslednji čas, ne pomiluje i „naše” i „njihove”. I tako spasi, ukazom Mila Đ., razbraćenu braću.
Govoreći o Bosni i životu u njoj,
Ivo Andrić kaže: „Treba bježati odavde, i to što prije. Jer ovdje se gubi i ponos i razum i uložena snaga, a ne dobija ništa.” Da sam u mlađoj životnoj dobi, u boljoj kondiciji, otišao bih iz ove besudne zemlje bilo gdje. Tražio azil i kod crnog đavola. Ponio bih i grobove svojih najmilijih. Da im se kosti ne prevrću u zemlji bratomržnje i bogomržnje. U zemlji izgnanoj iz istorijskog ležišta. U zemlji falsifikatu.
”Ne želim da Crnu Goru ostavim ovdje, već da je preselim na nebo, među zvijezde. Da je preselim na presto izvora vječne svjetlosti, kojom se pjane nebeska pokoljenja
)){kind=small}
